Radovati se i zahvaljivati; trpjeti i biti radostan: česte su teme Pavlovih poslanica. Zbog čega baš radost i nije li Pavao, unatoč okovima trpljenja u kojima se i sam našao, ipak malo pretjerao pozivajući Filipljane na radovanje (Fil, 1, 12 – 26; Fil, 4, 4 – 2 0)? Kako se osoba, prikovana uz bolesničku postelju, radnik koji radi u poduzeću u kojemu se za vlastiti rad ne dobiva plaća, ili pak onaj nezaposleni, a prekvalificirani; bolničko osoblje u doba pandemije ili pak vjernik kojemu je »uskraćeno pravo« na primanje sakramenta – može radovati?
Kako se osoba koji živi u ekstremnim uvjetima patnje, unutarnje tjeskobe, očaja i napuštenosti može radovati? Kako govoriti o pravdi i vjerovati u pobjedu dobra nad zlom, nade nad očajem, ako jedino što gledaš pred sobom jeste nepravda i opustošenje, a u koju su te uvalili možda i oni koji se zalažu za život, demokraciju i pravdu, ili pak oni "koji na tvoja leđa tovare terete koje ni sami ne mogu nositi"?
Iako je naglasak na važnosti radovanja unatoč trpljenju bila jedna od važnijih Pavlovskih tema, suvremena stvarnost od nje ne odmiče. Za apostola Pavla ne postoje radost i nada bez trpljenja, ni trpljenje bez radosti. Radost nije plod radosti, radost je plod trpljenja!, a Pavao ide i korak dalje ističući da je kršćaninovo trpljenje prožeto nadom koja ne postiđuje (Rim, 5, 3). Drugim riječima, misterij kršćanske radosti jest u tome da se kršćanin ne raduje samo unatoč trpljenju, nego se ponekad raduje i zbog iskustva trpljenja. Bez takvog saznanja radost bi ostala na razini nekog pozitivnog osjećaja suvremenih »life coachinga« ili pak etičko-pacifističkog opijuma. Kršćanska radost ne može se opisati nekom vrstom opijuma, pozitivne energije ili zabave (having fun!). Kršćanska radost zapravo je motivacija u trenutcima nezadovoljstva i trpljenja, iz koje izvire prebivajuća nada Božjega djela spasenja. Radost je pokazatelj da u čovjeku postoji potreba za srećom koja nas motivira da ne ostanemo pasivini i da se zauzmemo za život i ustanemo protiv onih koji život uništavaju. Jer tugovati nad uništenim životom nije ništa drugo nego gorljiva čežnja za slobodom, srećom i radošću nedužnih.
U suprotnom, kad bismo radost odvojili od patnje i stavili je unutar margina nekoga jeftinog etičkog opijuma, onda bismo prihvatili patnju nedužnih i uništene živote kao sudbinu svekolikog čovječanstva. Kršćanstvo je »religija« radosti, a esencijalna prepoznatljivost toga kršćanskog života nije samo Križ, nego i Uskrs. Radost je radosna vijest nove i drukčije vladavine – koja iz korijena preobražava naše stečeno znanje i osjećaj suverenosti prije svega zbog činjenice Kristova razapinjanja i uskrsnuća.
Ta konstanta Kristove suverenosti bila je radost i nada prvih kršćana protiv naizmjenične vladavine Cezara. I kao što jednom netko negdje reče: gdje god postoji život, postoji nada (Stephen Hawking); tako možemo reći da tamo gdje postoji život, ne postoji samo i nada već i susret trpljenja i radosti. No što je onda ipak veće? Križ ili uskrsnuće? Trpljenje ili radost? Život ili smrt? Na to nam odgovor daje sama ljudska egzistencija iz koje se može iščitati i izvor za antropologiju radosti: postojanje je bolje nego nepostojanje, život je bolji nego smrt, nada je iznad očaja i radost je veća od boli. Drugim riječima, zbog trpljenja želimo da patnja nestane, no zbog radosti želimo da sreća traje. Jedno i drugo potrebno je zreloj kršćanskoj suverenosti. A to onda još i znači da kao kršćani nismo pozvani moliti samo u trenutcima očaja i potrebe, već radi stava zahvalnoga srca, i kada nam »ništa ne treba ili ne ide« i kada smo radosni zbog činjenice da smo Božja ljubljena stvorenja. Jer, da nije tako, onda Božje lice na dan posljednjeg suda u susretu sa stvorenjem ne bi isijavalo radost (Ps 96, 11 – 13); niti bi u nebu bila velika radost zbog jednog obraćenog grešnika (Lk 15, 7); niti bismo se mogli pouzdati u Božju milost i dobrotu (Ps 30, 11; Lk, 2, 10 – 11). Zbog tih razloga moguće je složiti se sa sv. Pavlom da ne trpimo samo zbog zadobivanja vječnosti, već da se radujemo i unatoč trpljenju.
