Kao i svake godine tako ćemo i ovog Božića biti preplavljeni emocijama potrebe za zajedništvom, veseljem, radošću, okupljanjem; kao i bljeskom svjetlećih žaruljica, blagovanja, kupnje, potrošnje i darivanja. Sve su to ljudske percepcije slavljenja i obilježavanja epifanije no one nisu po sebi potpuna epifanija koju bi ljudsko biće moglo potpuno razumijeti ili usvojiti.
Drugim riječima, nemoguće je Božić potpuno obuhvatiti našim ljudskim osjetilima i spoznajama, niti ga je moguće zamijeniti prividnom srećom blagovanja i zajedništva, a da ne bi ostala u čovjeku neka nedorečena čežnja – praznina koju može ispuniti samo Božja prisutnost.
Mnogi iako u srcima vođeni težnjom za mirom i zajedništvom ovog će Božića možda doživjeti suprotno ili biti daleko od svojih bližnjih, proslavit će Božić ili u strahu ili sami, ili pak - lišeni zajedništva, pripadanja i obiteljskog stola - u samoći će svojih srdaca, pored, sveukupnog broja reklama, inicijativa i blještavila, početi sumnjat u pravu narav Božića.
No možda upravo takvi, koji to zajedništvo neće moći osjetiti na način kako to „mainstream“ nalaže, su upravo baš ti privilegirani, jer će u sebi iskusiti ponešto od one pomiješane tame i svjetla, radosti i tuge, čežnje i boli, strepnje i straha, koju je osjetila nazaretska obitelj, one noći kada je Bog sišao među ljude u vidljivom tijelu svojega Sina Isusa. Može zvučati paradoksalno, no čovjek se ponekad zapita, nije li prava narav Božića pored naglaska na zajedništvu, ipak nešto drugo? Nešto što silazi dublje od samog blještavila zajedništva, pretakanja emocija i blagovanja?
Na pragu takvog razmišljanja ponekad mi se čini da se prava narav Božića zrcali mimo samo ljudskog zajedništva, i manifestira se u pogledu koji zrcali svu stvarnost i blještavilo darovanog nam događaja – u poniznosti.
Poniznost kao paradoksalni događaj Božjeg silaženja među ljude par excellance ključna je za ispravno razumijevanje događaja Božića. Tim više, rekla bih da je bez poniznosti unutar nas samih nemoguće doživjeti svo blještavilo događaja božićne noći.
No što je to poniznost i zašto je ona često puta tako marginalna vrijednost, ipak, neophodni element zrelog doživljaja Božića? Dvije su perspektive iz kojih se poniznost u kontekstu Božića može sagledati. Ponajprije ona je važna kako bismo na dostojanstven način mogli razumijeti to Božje silaženje (kenozu) među ljude: s druge strane ona je neophodna kako bismo na ispravan način mogli razumijeti sebe, i zagrliti svoju ljudsku narav kao dobru i darovanu, ali i kao onu, koja je kao ranjiva i krhka, pala narav i treba joj spasenje.
Humus-humilis-humanitas - jedna je nevjerojatna sinergija latinskog korijena riječi koji upućuje na ono što je egzistencijalno blizu zemlje, što je tjelesno, krhko i propadljivo, a s druge strane toliko specifično samom čovjeku. To će reći da poniznost nije ona destruktivna manipulativna poslušnost koja se nameće izvana i koja osobu lišava slobode odlučivanja, ili pak razara u osobi njezinu egzistencijalnu vrijednost.
Poniznost nije pokazatelj nižeg ekonomsko socijalnog statusa, vrlina samo vjersko-religijskih osoba; kao niti pak je to robovsko služenje autoritetu, depresivno - ponižavajući stav prema samom sebi ili pak jednostavno „svetost“ osobe.
Poniznost služi čovjeku da mu na objektivan i srcu razumljiv način pomogne razumijeti samog sebe i svoju ljudsku narav, ne samo kao propadljivu, već kao vrijednu i dostojanstvenu života.
Poniznost je stoga vrlina jakih, a ne slabih jer čovjeka dovodi u ravnotežu sa samim sobom, te mu vraća onaj ispravan iskonski stav koji bi čovjek u odnosu na sebe i u odnosu prema drugome trebao usvojiti. To ponajprije znači prihvaćanje svoje ranjivosti i s druge strane prihvaćanje drugoga.
Takvo antropološko shvaćanje poniznosti ima svoj temelj u kristološkom, a koje je zbog Božjeg silaženja među ljude postalo kristološko-antropološko. To će reći da sama vrijednost poniznosti kao važne kreposti ljudske osobe, ima svoj temelj u Isusovu silaženju među ljude, odnosno njegovoj slobodnoj volji da postane ljudima sličan u svemu osim u grijehu. Značenje Božjeg silaženja među ljude manifestiranog u Betlehemskim jaslama jest jedistveni događaj, ne samo da čovjeka poziva na novo promišljanje i prihvaćanje sebe kao ranjivog bića, već na vidljiv način poziva čovjeka na ponovno otvaranje za Boga i još više ocrtava Božje otvaranje prema čovjeku. To znači da Kristovo silaženje među ljude kao jedan aspekt Njegove poslušnosti Ocu ima za cilj ponizno prihvaćanje čovjeka ne kakav bi on (čovjek) trebao biti da bi bio prihvaćen, već je svojevrsna potvrda, da je čovjek u potpunosti prihvaćen od Boga onakav kakav jest.
Po uzoru na Krista koji se svojom jednakošću sa Ocem nije dičio, i koji se s druge strane, svog silaska među ljude nije sramio (Fil, 2, 7) pozvani smo razumijeti sam događaj Božića i samu svoju ljudsku narav kroz perspektivu i dijalektiku poniznog otvaranja ka´prihvaćanju sebe, drugoga i Boga. Bez otvorenosti za poniznost, teško je shvatiti pravu narav Božića, shvatit samog sebe, i doživjeti iskrenost pripadanja i trebanja drugoga.
Poniznost u svjetlu Božićnog događaja kao paradoks Božjeg silaženja među ljude, istovremeno je krepost jakih ali i siromšanih, i to ne u perspektivi nijekanja slobode ljudske naravi, već shvaćanja poniznosti kao one koja ljudskoj naravi daje novi zamah, novu slobodu i novu otvorenost za prihvaćanje.
Božić u svjetlu poniznosti, zrcali istinu, a ona je sažeta u tome, da tama betlehemske noći nije uspjela zasjeniti svjetlo Božjeg dolaska među ljude; tako ni poniznost neće lišiti čovjeka njegova pravog identitea, već će ga nasuprot svemu dovesti u uravnotežen odnos sa samim sobom, a što je zapravo suočavanje sa istinom o sebi.